„Toliko je živa kod slabog čoveka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren.“

„Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.“

Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to skriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži.

Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha.

Dok god ima mraka, ima i svanuća!

Gospodstvo je kao veliki vetar, kreće se, kida i osipa.

Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim.

Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.

Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva.

Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga.

Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

Čovjek koji ne voli nije sposoban osjetiti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole pričati.

Dugi su i zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba.

I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvaćanjima i sklonostima.

Ima izvjesnih mislilaca čija filozofija nije ništa drugo, do neki duševni komoditet, neko rimovanje misli.

Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da nas ni svojom smrću ne mogu obeshrabriti.

Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu stvoriti i iizmisliti.

Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

Tko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.

Tko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

Ljepša duša dublje jeca.

Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

Ljudi često cijelog vijeka vuku za sobom obzire, kao lance, a na kraju vide koliko su nedostojni i nepotpuni.

Ljudi koji ne paze što govore i ne vode računa kad što govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav dojam ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerovatnošću može se kazati da će cijeloga života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, sa druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni po čemu drugom nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista u sredini.

Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete.

Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.

Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje vjerovati u sebe, a još nije prestao vjerovati drugima.

Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe.

Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri..

Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.

Ništa nas ne može tako prevariti kao naše rođeno osjećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva tijekom stvari.

Ništa nije teže ni strašnije nego gledati svijet oko sebe očima bivše ljepotice.

Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lako pobijeći.

Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.

Onaj koji ne iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa makar ga i cijela spasio i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao.

Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lijepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama izčezava, a ono što je dobro ustostručuje se.

Prekori između starih i harmoničnih supružnika bezazleni su, bez oštrine, ne sudaraju se nego klize lako kao oni kamenčići koje je rijeka u tijeku godina zaoblila i uglačala do savršenstva, tako da više vezuju par ljudi nego što ga dijele.

Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja.

Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.

Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira.

Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.

Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina.

Svi pravi životi su lijepi i teški.

Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.

Tijek događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti.

Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.

Za one koji su nošeni mladošću i gonjeni željom, i dužina očekivanja i gorčina neizvjesnosti samo su sastavni dio velike slasti koju ljubav svakome obećava.

Zarazna je i razorna moć laži.

Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može zamrziti svoj život?

Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagleda

Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.

Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja.

Toliko je živa kod slabog čoveka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren.

Nisu svi ljudi tako hrđavi i kao što to hrđav čovjek misli.

Instagram @visegradturizam