Legende

„Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga , sa nemom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ostaje u njegovom sećanju.”

Ivo Andrić, Na Drini ćuprija

Legenda o Fati avdaginoj

„Ovo je priča o dva višegradska zaseoka, o Veljem Lugu i Nezucima koji leže na dva suprotna kraja grada. U Veljem Lugu živi porodica Osmanagića na čelu sa velikim domaćinom te porodice, Avdagom Osmanagićem. Njegova kćer Fata bila je neobično lepa i pametna devojka koja je povezala ova dva višegradska zaseoka…

Put iz kasabe vodi u Nezuke, a iz Nezuka nema dalje puta jer nema se nikuda ni ići ni iko dočekati. Samo na strmoj steni, uzdiže se kuća Mustajbega Hamzića koja nije ništa manja od kuće Osmanagića. Mustajbeg Hamzić imao je sina jedinca Naila koji se među prvima zagledao u lepu Fatu…“ Vremenom, Fatin otac je obećao Fatu Hamzićima, iako je to bilo protiv njene volje. Međutim Fata se čvrsto zarekla da će se udati za Naila „kad Velji Lug u Nezuke sađe“, odnosno da to nikada neće učiniti. Ljudi su svakodnevno prepričavali ovaj događaj, govorili su o Fatinom padu i poniženju i naglašavali činjenicu da će „Velji Lug u Nezuke saći“. Fata je morala da ispuni očevu riječ i volju i da pristane na vjenčanje, ali isto tako i obećanje sebi da to nikada neće uraditi.

„Pripremavši se za svadbu, Fata je istovremeno tražila i izlaz iz ove bezizlazne situacije. Svoju misao često je zaustavljala na kapiji, lepoj i svetloj sofi od kamena na kojoj ljudi sede i razgovaraju, a ispod koje huči zelena i duboka reka… Tu je našla rješenje za svoje muke.

Poslednjeg četvrtka u mesecu avgustu, Hamzići su došli po devojku. Fata je posađena na konja i povorka je krenula put Nezuka. Krećući se polako stigli su do kapije kada je Fata zamolila najmlađeg brata da malo prikrati uzengije njenog konja. Koristeći bratovu zaokupljenu pažnju, ona pritera svog konja uz sam kraj mosta, stupi desnom nogom na kamenu ogradu, vinu se sa sedla i preko zida poleti u hučnu reku pod mostom…“ Na taj način ispunila je očevu riječ da će poći u Nezuke na vjenčanje, ali isto tako i obećanje sebi da se nikada neće udati za onoga koga ne voli.

„Tako se desila ta neobična i nezapamćena stvar na kapiji. Velji Lug nije sišao u Nezuke i Avdagina Fata se nije udala u Hamziće. Svet u kasabi je još neko vreme prepričavao događaj i ostala je samo pesma o djevojci koja lepotom i mudrošću sja iznad svega, kao da je neprolazna…“

Skraćeni tekst legende iz romana „Na Drini ćuprija“

Legenda o Stoji i Ostoji

Most na Drini podigao je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, a zidao ga je Rade Neimar, „koji je morao živeti stotinama godina kako bi sagradio sve što je lepo i trajno. Ipak, gradnju mosta, ometala je vila brodarica i noću rušila sve ono što se preko dana sagradilo. Tada je „nešto“ progovorilo iz vode i savetovalo Rada Neimara da ako želi sagraditi most mora pronaći dvoje dece, bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju i uzidati ih u srednje stubove mosta. Odmah je počelo traženje takve dece i obećana je nagrada onome ko ih nađe i dovede.

U jednom udaljenom selu pronašli su dvoje bliznadi i oteli ih od majke silom vezirove vlasti. Majka se nije htela odvojiti od njih već je posrćući i plačući krenula za njima, neosetljiva na psovke i udarce.

Rade Neimar je uzidao decu u stubove mosta. Ipak se sažalio i ostavio otvore na stubovima kroz koje je nesrećna majka mogla da doji svoju žrtvovanu decu. Kao spomen na to već stotinama godina teče iz zidina majčino mleko koje ostavlja neizbrisiv trag na kamenu.“

Skraćeni tekst legende iz romana „Na Drini ćuprija“

Legenda u kuli Kraljevića Marka

Uzvodno od mosta, na strmoj obali od sivog krečnjaka, sa jedne i sa druge strane, vide se okrugle udubine, sve dve po dve, u pravilnim razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja natprirodne veličine; oni idu odozgo sa starog grada, spuštaju se niz liticu do reke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gdje se gube pod mrkom zemljom i rastinjem.

Deca, koja duž te kamenite obale, za letnjih dana, po vas dan love sitnu ribu, znaju da su ti tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji su živeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao i zemlja, a konji su bili, kao i junaci džinovskog rasta. Samo, za srpsku decu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Marko Kraljević tamnovao gore u Starom gradu pa pobegao iz njega, spustio se niz brdo i preskočio Drinu, na kojoj tada nije bilo ćuprije. A turska deca znaju da to nije bio Kraljević Marko nit’ je mogao biti („jer odakle vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!“), nego Đerzelez Alija na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao što je i poznato prezirao skele i skeledžije i preskakao reke kao potočiće. Oni se o tome i ne prepiru, toliko su i jednio i drugi ubeđeni u tačnost svoga verovanja. I nema primera da je iko ikada uspeo da koga razuveri ili da je ko promenio mišljenje.

Ivo Andrić, Na Drini ćuprija

Legenda o propasti grada Dobruna i Jovanu Kalauzu

Pop Aleksa Đurović iz Bijelog brda zabilježio je u „Istoku“ 1887. god. narodno predanje o gradu Dobrunu. Tu se pripovjeda kako je grad podigao Đurađ Smederevac poslije Kosovske bitke. Turski sultan Selim odlučio je da osvoji grad i doveo je brojnu vojsku iz Sandžaka. Vojska opkoli grad, ali ne mogne da ga osvoji, jer je podignut u stijenama, pa mu se nije moglo prići ni sa jedne strane.

U to vrijeme je u Dobrunskom polju živio manastirski kmet Jovan Kalauz. On ode sultanu i izjavi da je došao da izda grad. Sultan obeća Jovanu nagradu i zatraži od njega da kaže kako je zamislio da osvoji grad. Jovan ispriča da će određenog dana iz grada izaći svatovi i otići po đevojku u Hisardžik kraj Prijepolja. Sultan treba da povrati vojsku, da sačeka svatove kad se budu vraćali sa đevojkom, razbije ih i uputi se natrag u Dobrun. Pred svatove će izaći sva vojska i gospoda Dobrunska, tako da neće biti muke da se grad osvoji. Sultan primi Jovanov savjet. Niže Priboja razbije Dobrunske svatove. Bila je velika bitka i proliveno je dosta krvi. Na mjestu okršaja ostalo je dosta grobova, a groblje se i danas naziva „svatovskim“.

Umjesto svatova niz rijeku Budimliju ka Dobrunu se kretala turska vojska, pjevajući svatovske pijesme. Na ćupriji pred gradom svi pohitaše svatovima u susret. Tu je nastala krvava sječa. Turci zauzmu grad, razore ga do temelja, varoš poharaju i spale. I dobrunska crkva je nastradala. Sultan fermanom potvrdi da je Jovan Kalauz dobio čitavo Dobrunsko polje koje narod i sada zove „Kalauzovina“. Kod ćuprije u Dobrunu, đe se odigrala velika bitka, sultan Selim podigne džamiju koja i danas postoji. Od nekadašnjeg grada Dobruna ostale su ruševine i grobovi posijani oko njegovih utvrđenja.

Monografija Mjesne zajednice Dobrun, 1979. god., str. 19, 21 i 22

Legenda o pisanoj stijeni

Na strmoj stijeni u selu Žlijeb, na obroncima Tare i Dikave, postoje praistorijski simboli za koje stručnjaci kažu da su prvi nagovještaji piktografskog ili slikovnog pisma. O ovoj „pisanoj stijeni“, kako je narod zove, postoji vrlo zanimljiva legenda. Po njoj se tu, nekada davno, pojavio jak izvor vode koji se proširivao u riječicu, a ona je plavila poljoprivredna imanja i drugu zemlju tekući prema Drini. Da bi zaštitili svoja imanja, mještani su u izvor vode u pećini bacili neopranu ovčiju vunu, nekuvana jaja, saće sa voskom i zemlju sa kamenjem. U tome su uspjeli i izvor je presušio. Međutim, voda je počela da izvire na drugoj strani Tare, u Perućcu, gdje i sada izvire i stvara rijeku dugu samo 365 metara, zbog čega je nazvana „Rijeka godina“. Neko je taj događaj kaže legenda, zapisao na „pisanoj stijeni“. Do danas niko nije uspio da pročita zapisano. Ali, legenda dalje kazuje da će kad pismo bude potpuno izbrisano ili tačno pročitano iz „pisane stijene“ ponovo poteći voda, kao nekada. Pošto voda koja izvire iz pukotina stijene iznad pisma, posebno tokom proljeća, briše pismo, mještani su zabrinuti, vjerujući da će se proročanstvo iz legende sigurno ostvariti.

Autor teksta o pisanoj stijeni: Radoje Tasić, novinar

Legenda o nastajanju i gradnji tvrdog grada Dobruna – Prokleta Jerina

Glas o porazu srpske vojske na Kosovu Polju, pogibiji kneza Lazara i opasnosti koja se nadnijela nad Srbe i njihovu postojbinu, brzo se pronijela širom srpskih i bosanskih srednjovjekovnih država.
Despot Đurađ Branković povlačio se u to vrijeme sa svojim četama prema Drini u namjeri da je prebrodi niže Pavlovine i skloni se dalje na imanja i dvorove bosanske vlastele.
Glasnici su javljali da je prelaz u Bosnu opasan, jer je Drina nadošla i nije savladiva za skeledžije Pavlovine i Hrtara, te je najbolje da Despot sačeka nekoliko dana pa da ga onda prevezu i predaju na dalje staranje i zaštitu stražama bosanske gospode… a neprijatelj kao da je za petama.
Odmor je nagrađen kad se ušlo u dolinu Rzava.
Nestalna, nepredvidiva, hirovita i samovoljna trže Despotovica svog Gospodara iz teških misli, jer je zaključila da su visoke stijene nepristupačne i za najvještijeg i jakog neprijatelja.
“Ostajemo ovdje! Podići ćemo tvrd i lijep grad, moj grad i nikom ga nećemo dati!” – viknula je iz sveg glasa i sama se čudeći kako joj se to otelo.
Potrčala je do zabrinutog Despota i samouvjereno i odlučno tražila da se na Orlinama izgradi tvrdi grad sa kulama i debelim zidovima, koju Turci nikako neće moći osvojiti.
Despot se polako vraćao iz teških misli svog poraza. Nije razumio šta Jerinu tjera na takvu pomisao, jer neprijatelj je dobio najvažniju bitku, a njegove dalje namjere nisu objašnjene. Zar u takvom vremenu graditi grad-tvrđavu?
Jerina je navaljivala, raspredala, pripovjedala gradila već kule i gradove, raspoređivala šta gdje postaviti, uvjeravala Despota da se sve može brzo sagraditi.
Despot je slušao u nevjerici, ali na kraju je popustio jer njoj nije mogao ništa odbiti. I gradnja je otpočela.
Gradnja tvrdog grada Dobruna bila je veoma zahtjevna i opasna, a radnici su radili pod teškim uslovima i gotovo bez odmora. Despotovica je zahtijevala da se gradnja završi do Mitrovdana.
Narodna predanja kažu da je Jerina bila toliko okrutna prema radnicima da ih je primoravala na rad do iscrpljenosti, a mnogi su pri tom izgubili živote. Ova njena surovost prema radnicima, kao i velika sredstva koja je koristila za gradnju, učinili su je veoma omraženom među lokalnim stanovništvom. Zbog toga je i dobila naziv “Prokleta Jerina” i narod ju je krivio za mnoge patnje.
Legenda o Prokletoj Jerini postala je simbol za despotske vladare i surovo ponašanje prema narodu, iako istorijska istraživanja pokazuju da Jerina Branković možda nije bila toliko surova kao što priče opisuju.

Kodžo M. Milan (2003.): Višegrad u srpskoj i bosanskoj srednjovjekovnoj državi

Legenda o Prokletoj Jerini – propast tvrdog grada Dobruna

Za propast tvrdog srednjovjekovnog grada Dobruna vezana je legenda koja Jerinu prokletu i neželjenu, prikazuje i razobličava kao raskalašnu, raspusnu i nemoralnu ženu.
U svom osvajačkom naletu na višegradski kraj Turci su najveći otpor doživjeli u napadima na utvrđeni grad Dobrun. Uvjereni da je strah ušao u sve ljude i gradove koji brane prilaz Drini nisu očekivali nikakve teškoće i predaja sa poklonima je bila sasvim izvjesna.
Sa dobrunskih zidina i krševitih Orlina nije se oglašavao život. Sve kao da je zamrlo, nikakva glasa, nijedne strijele, a kapije Jerininog grada niko ne otvara.
Drago im je bilo što će vidjeti Jerinu, oholu kraljicu okruženu svojom svitom i velikodostojnicima kako predaje svog tvrdi grad, a poručila je da će ga braniti, da ga neće predati nikome, pa ni sultanu Selimu.
Despotovica je naredila da utvrđenim gradom vlada tišina, da se ne čuje nijedan šum. Grad u svojim zidinama nije bio miran, vrvio je od branilaca odlučnih da ne predaju grad. U kraljičinim odajama u tišini se razgovaralo, dogovaralo, primali izvještaji i izdavala naređenja, te je spremala otpor kakav Turci nisu doživjeli.
Danima je trajala opsada. Niko se iz grada ne oglašava. Turci postaju nestrpljivi i crv sumnje uvlači se u velikodostojnike osvajača. Ne ide sve onako kako su zamislili. Više puta im je napad odbijen, te su riješili da se prividno povuku.
Povlačenje Turaka kao da je stvorilo neku sigurnost u Dobrunskom gradu. Jerina je slavila pobjedu, jer kako drugačije objasniti povlačenje sile koja je tako dugo opsjedala grad a nije odoljela srušiti otpor branilaca. Uspjela je i odbranila Dobrun.
Na taj način dobrunjanima je popustila pažnja, napravili su grešku i opustili se, iako su uhode javljale da se Turci nisu zauvijek odrekli Dobruna.
Napustili su Turci dobrunsku dolinu, ali su ostavili svoje straže i uhode, dobro sakrivene, da prate život u gradu i van njega, posebno šta misli i čini Jerina. I saznali su. Nestalo je pažnje prema neprijatelju, Despotovica se vratila u svoje odaje i svom ljubavnom životu. Ta raspušna žena bila je slabić prema lijepim muškarcima, te su Turci pronašli lijepog, visokog, stasitog mladića u svojim redovima, obukli ga u srpsku nošnju i uputili po zidine da se prikaže kao putnik namjernik. Odmah je privukao Jerininu pažnju, te je naredila da ga puste unutar kapije. Mladić je bio miran i ćutljiv. Pokoravao se bez glasa naređenjima stražara, preokret je došao nenadano, brzo i tragično. Kad su došli pred samu kapiju mladić naglo zbaci ogrtač, a u ruci mu se nađe kratak bodež i već u sljedećem trenutku jedan od stražara pade smrtno pogođen. Na taj način Turci su upali u utvrđeni grad, te ga i zauzeli. Mladić koji je došao prerušen je bio zapovjednik, te je naredio da se Jerina bezbjedno odvede u svoje odaje, kako bi je sačuvao. Nakon opsade grada, zajedno sa dvije njene dvorkinje stavljena je na konja i odvedena polako iz svog Dobruna.
Porobljeni karavan izgubio je iz vida do tada tvrdi grad Dobrun. Jerini su ostale uspomene i neizvjesnost kuda odlazi. Ostao je na smrt osuđen dobrunski grad da iza Jerine umre napušten, a da o njegovoj slavi i veličini svjedoče ostaci nekadašnjeg grada i obrušene kule dobrunske.

Kodžo M. Milan (2003.): Višegrad u srpskoj i bosanskoj srednjovjekovnoj državi