Naš Veliki Stolac obiluje bogatstvima flore i faune. Dovoljno je reći da je Stolac, između ostalog najveće stanište Pančićeve omorike, te prirodno stanište endemskih vrsta mrkog medvjeda i divokoze.
U najuži krug njegovih prirodnih ljepota po meni spada i pećina Sniježnica.Ime je dobila po snijegu, koji se u njoj zadržava tokom cijele godine. To naravno i nije mnogo rijetka pojava na visokim planinama, ali obzirom da se ona nalazi na visini tek oko 1520 metara, to je onda čini vrlo rijetkim prirodnim fenomenom.
Sam podatak da je ucrtana u svim topografskim kartama, govori o tome koliki je njen značaj bio u ovom kraju.
Najzanimnjivija priča koja se prepričava za Sniježnicu, vezuje se za stanovnike sela Kragujvac, iz podnožja velikog Stoca. Naime, oni su pored snijega koji se inače zadržavao, tokom zimskih dana dodatno ubacivali i sabijali snijeg u pećinu. Sa dolaskom toplijih dana, on bi se pretvarao više u led. A kada dođe ljeto i u Višegradu i okolini krenu vašari, razne slave i proslave i sa radom krenu čuvene sodadžije, seljani bi vadili led iz sniježnice, tovarili na konje i nosili u grad da prodaju lokalnim trgovcima. Što je još zanimljivije, taj posao su morali da rade noću, da bi se led što manje topio u putu. Putovali bi cijelu noć da bi rano u zoru predali tovar, koji bi kako kažu u putu ipak izgubio na težini oko 20%. Pored branja ljekovitog bilja, gljiva, smrekove bobe, raznih šumskih plodova, te uobičajenih seoskih poslova, to je još jedna način na koji su se ljudi snalazili da opstanu u surovim uslovima na ovim prostorima, a samim tim i živjeli u skladu sa prirodom i koristili svaki njen dar. Po meni to je i najzanimljivija priča sa Stoca, uz onu čuvenu, o branju šišarki Pančićeve omorike. Kako se šišarka nalazi samo u klici drveta, najvještiji berači da ne bi gubili vrijeme spuštajući se i penjući, zaljuljali bi se u klici i lebdeći i do 50 metara iznad zemlje, kačili drvenom kukom za susjedno stablo i prebacivši se na njega tako brže nastavili branje. Šišarke su prodavali šumskom gazdinstvu, gdje bi ih sušili i posle prodavali u rasadnike. Tako se ljepotica sa Stoca našla kao ukras u parkovima širom Evrope.
Sada kad su ta vremena daleko iza nas i teško da će se ikad vratiti, a naše vještine i sposobnosti još dalje od naših predaka, možemo učiniti bar toliko da ova mjesta i ove priče sačuvamo od zaborava.
Zanimljivo je da kada je posljednji put gorila omorika na Velikom stocu 1946. godine, izgorila je gotovo u potpunosti, samo je jedna veća sastojina ostala baš oko pećine Sniježnice, odakle se ona ponovo obnovila i proširila. Na žalost, možda je sudbina da tako bude i ovaj put. Nadajmo se ipak da će se ovom prilikom požar zaustaviti prije tolike katastrofe.
Obzirom da se sniježnica nalazi na najnepristupačnijoj strani Stoca i sa pretpostavkom da je zarasla, a znao sam za sve ove priče, više puta sam sam se kanio da je potražim, dogovarajući sa ljudima koji znaju, ali nekako se nije dalo. Naišao sam na nju slučajno, tokom gašenja požara. Zahvalnost dugujem šumaru Mićku Barancu, koji mi je pokazao, pošto sam ga zamolio, kad sam shvatio da se nalazimo u blizini nje. Iako odlično poznaju ovaj dio terena, jedva su je nedavno i oni našli. Obrasla je u pavitu, stabla popadala baš preko otvora. Provučem se, povirim unutra i gle čuda, i pored toga što joj je otvor gotovo začepljen, a ovo najtoplije ljeto poslednjih godina, snijega ipak ima. A uz zid glavnog otvora, stoje stare merdevine iz ko zna koje godine, čakaju da se opet neko spusti i ohladi sok ili pivo u snijegu.
Kad prođu ovi sivi dani na Stocu, ako Bog da, Mićko sa par prijatelja želi da raskrči oko sniježnice, postavi sto i klupe za odmor. Rekao sam mu da zovu obavezno, rado ćemo se priključiti da vratimo čuvenoj Sniježici život.
Da smo zdravo i vedro!
Autor teksta i fotografija: Bogdan Marić, PSD „Stolac“ Višegrad
